Službeno saopštenje Marka Brecelja
Izgleda da dolazim 30. ožujka 2019. u Funk klub završiti 66 godina dug lanac svojih susretanja sa Zagrebom, sa slučajno poštovanom publikom i prijateljima (prijateljicama?) kojih nema više nego jedna ruka prstiju. Naime; u sredini siječnja otkrili su mi rijetke krvne bolesti i započeo sam bitku koja je već na njenom početku izgubljena. Srećom uz mene je supruga Arijana, ostala mi je naklonost sina, prijatelja i prijateljica, poštujućih, živim u kući koja nije pod hipotekom. Proljeće je.
Po pričanju blagopokojnih roditelja Ivana i Branke, u zagrebačkom ZOO-u prvi put sam vidio lava i skužio da je mačka davne godine 1952., odmah poslije neodlučne nogometne utakmice između Jugoslavije i SSSR 4:4. Zagreb smo obično samo mimoišli u zelenom fići na putovanjima prema rodnom Sarajevu u ranim šezdesetima. Tada sam već dobro znao tko su Ivo Robić i Vice Vukov. Po radiju u Mariboru smo pratili festivale u Opatiji i glasali za pjesmu »Mirno tjeku rijeke« (možda »Mirno teku reke«).
U medijskom centru Zagreb, mladi novinar Dražen Vrdoljak Buldožerima je sredinom sedamdesetih otvarao puteve u prostor Jugoslavije, a meni je kao kantautoru namjestio - uz odsudnu zaslugu Arsena Dedića - nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Kasnije smo se i zbog njegove omiljene skupine Plava trava zaborava sasvim razišli, ali mi je bilo drago što nije zastranio u nacionalizam poput našeg zajedničkog prijatelja Darka Glavana.
Prije mog napuštanja Buldožera 1979., Zagreb nam je dao filmski uspjeh, a kasnije Ivanu Volariču i meni, u duu Zlatni zubi, jedini stadionski nastup.
U marginu tonućoj bivšoj rock zvijezdi, Zagreb mi je osamdesetih bio još uvijek najveća uporišna točka. S performerom i muzičarom Zoranom Carom iz Koprivnice čak sam nastupao u Dvorani Lisinski. Zlatko Burić me pozvao da sudjelujem u kratkoj, ali značajnoj eksploziji kreativnosti Studentskog kulturnog centra (1987?). Još u prvim danima rata raspada, u klubu Istrana nastupao sam i tada sreo zadnji put Satana Panonskog.
Nasrnuće Boljeg sutra za izabrane stvorilo je iz mene i Arijane koparske organizatore. Tada sam nekoliko mjeseci lajao protiv divnih promjena i protiv Tuđmana po radiu Samobor, dok novinara i (ili) radio nisu upristojili. Iznajmljivali smo putem pošte kratke filmove iz Hrvatske kinoteke. Drugovanja s CRO, ZG muzičarima, grupama u devedesetima u Kopru bila su česta. Možda si umišljam da je koparski MKC do Daytona bio najznačajni hrvatski i zagrebački rock klub.
Nova hrvatska demokratska stvarnost koja je uništila i Feral Tribune duboko mi je otuđila Zagreb u kojem je ustaštvo aljkavo, odnosno prividno suzbijano, a fašistični politički »modus« upio se u takozvane ljevičarske partije. Zato u svoj film »Brojanje u jesen« (2015) Zagreba nisam izabrao da bude jedno od urbanih sjedišta filma.
Ali nikada do danas se nisam prestajao kao umjetnik grepsti za rijetke nastupe bilogdje, pa ni u Zagrebu. Zato sam i bez oklijevanja prihvatio ovu vjerovatno zadnju Funk cluba ponudu koju vjerovatno mogu obistiniti. Poštujem zagrebačke kazalištne predstave Miroslava Krleže, pročitao sam nedavni intervju Viktora Ivančiča u Startu, navijao sam za hrvatske fudbalere na svjetskom prvenstvu, iako mi to posljednje zapravo ne bi trebalo. Pozdrav dobronamjernima, smrt postfašizmu!
Marko Brecelj